Поплава? Можда то само Дис плаче.
Ostati normalan - bolesti današnjice
Sinoć dok sam šetala gradom videla sam zanimljivu scenu. Čovek je ispred mene hodao, uplašeno se osvrćući oko sebe, praveći čudne izraze lica, gledao je na stranu. Stekla sam utisak da ga neko juri, da se nekoga plaši. Onda sam , posle kraćeg posmatranja, shvatila da je Gospodin nervno oboleo. Divno prolećno veče nije bilo više isto, počela sam da posmatram ljude, njihove pokrete, da primećujem njihove strahove, različitosti i nevolje. Svačije lice je odavalo nešto posebno i zagonetno. Svi su bili jedinstveni, samo smo mi ,nažalost, prestali to da primećujemo. U modernom dobu u kome živimo i gde su različitosti dozvoljene teško je primetiti bolesti duše, ali činjenica je da su one svuda oko nas, prisutnije nego ikada. Ako se malo osvrnemo oko sebe i pažljivije pogledamo videćemo da su ljudi ogrezli u porocima, strastima i čudnim mislima.
Kafana pored puta
Pre nekoliko dan, kada sam sa drugaricama izasla u grad , postala sam svedok crne svakodnevnice. Na našem putu do mesta gde se sluša kako mi to volimo da kazemo "dobra muzika" naišle smo na lokalnu kafanu iz koje je treštala muzika neartikulisanih i za uho neadekvatnih tonova. Kroz staklene okvire mogle smo videti polu- golu , mladu, kafansku pevačicu koja je veselo pevušila dobro poznate folk stihove, uvijajući se oko gostiju. Gosti, većinom mladi ljudi veselo su se kezili i uzivali u blagodetima pevaljkinog glasa. Ušle smo u kafanu , sele za sto, a konobarica nas je počastila rečima: "Ovo mesto su rezervisala dva dečka, ali nema veze, sedite pored njih, fini su momci! " Provodadžisanje ili nepristojna ponuda, zapitale smo se? Svi pogledi u kafani bili su uprti u nas i čudne oči su nas pomno posmatrale. Mi, koje nismo pripadale tom svetu, koji je za nas još nepoznat , shvatile smo dokle je stigla naša zemlja. Iako smo se smejale, nije nam bilo do toga. Posle deset minuta napustile smo kafanu i tužno nastavile dalje. U daljini su se čula dovikivanja..."Pa devojke, gde ćete?" Pevačica je zavijala u daljini.
Tesna haljina
Skoro završavamo srednju školu, približava se matura. Glavna tema ovih dana je maturska haljina, propraćena pričama o frizuri, šminki i poseti solarijumu. Kreću masovna izgladnjivanja, vežbe za zatezanje raznih delova tela. Ponekad me uhvati tuga kada vidim na šta se svodi život mladih devojaka.Dva tri lista salate od kupusa, pozeraj u wc-u i moderna garderoba. Uobičajena slika, no nije li to na svoj način osobita bolest duše?
Zar se ja, kao posebno biće, mogu svesti samo na to. Telo i ništa drugo.Nije bitno ni koliko znam, koliko vredim, niti o čemu mislim i o čemu sanjam. Izgubljena u tom protivrečnom svetu, često se poistovetim sa ostalim njegovim pripadnicima i počnem da zamišljam da sam deo te priče. Tada živim život koji sve one žive. U trenutcima kao što je ovaj setim se sebe i obećam, još jednom, da ja neću postati deo tog bolesnog sveta.
Akcija : Švaler !
Danas mi je drugarica ispričala interesantnu priču. Dok se vraćala sa sestrom iz grada na ulicu je, ispred njih istrčao nag čovek, obučen samo u duks. Svi ostali delovi njegovog dela bili su otkriveni. Istrčao je iz dvorišta obližnje kuće. Verovatno je iskočio kroz prozor.Uhvaćen na delu, švaler je bežao od muža. Sestre su ostale bez teksta, zaprepašćene. Na to sam rekla "Nevena , pisaću članak o bolestima duše!"
I evo, pišem i pitam se da li drugi ljudi na trenutak zastanu i osvrnu se oko sebe. Zar ne vide ljude koji su opsednuti poslom, karijerom, koji ne žele da imaju decu, ljude koji se zaluđuju bezvrednom muzikom, filmovima, uzivaoce droge, alkohola, bolesnih misli. Limeni mozgovi sa ekranima ispred glava, sa iluzornim svetovima koji postoje u njihovim glavama. Moderni svet . Različitosti i demokratija cvetaju. Gej parovi usvajaju decu, izlaze na ulicu, a natalitet sve više opada. Ono, zemljo Srbijo, nekada je o tebi pevao Oskar Davičo,a sada peva kafanska pevačica.
Dobro poznati plavo – beli prozorcic se otvara.Ruke uvezbano i spretno ukucavaju tako dobro poznatu e-adresu i lozinku.Sta nas to dalje ceka?
Neizvesnost. Samo par sekundi samrtnog iscekivanja i dobijate uvid u vas divan virtuelni zivot.Crvene brojkice vire iz gornjeg levog ugla, a vi se veseli preznojavate ne bi li sto pre saznali koliko0 je ljudi lajkovalo pesmu koju ste postavili, vas status ili neku od vasih divnih slicica koju ste uslikali u wc-ejima poznatih barova, kako biste molim vas bili u trendu!Samo tako mozete biti popularni danas.Mislim da je ovde i ironija izlisna. Ali najbitnije od svega jeste to da vam se ne daj Boze na slikama ne vidi neka bubuljica, ispali stomak,neka borica ili gomila drugih pseudo anomalija.Takvo nesto bilo bi pogubno za dalji tok vaseg virtuelnog zivota.Ali elem, posto smo pregledali brojkice , zadovoljili svoj ego saznavsi da neko misli na nas, da se nekome svidjaju nase misli, ili pak fizicki izgled, prelazimo u sledecu fazu: Chat. Jedan prost klik na : “ Available to chat“ i otvara vam se more novih, nebrojenih mogucnosti. Ljudi vam mogu pisati, vi pak birate da li cete odgovoriti, a ako odaberete takav put oni ce dopreti do fantasticnih VAS.Odmarate ruke od tastature i cekate da zeljeni „neko“ napravi prvi korak i napise beznacajno : „e cao!sta se radi? „, vi na to odgovorite jos beznacajnije: „Evo nista kod tebe?“ U slucaju da vam neko posalje tako nesto provescete sledeca dva sata svoga zivota u besmislenom dopisivanju, a da pritom savrseno nista niste rekli, niti saznali, ako pak ne, dolazite do onog poznatog osecaja beskorisnosti i nemogucnosti da bilo sta pametno uradite.U takvim trenucima homosapijenski um prelazi na sledecu fazu: “ Citanje glupih statusa, jos glupljih komentara, ulazenje na profile fensera i fenserki i gledanje njihovih savrsenih fotografija.“ Kakva divota, kakva lepota,kakva krasota .Sve u svemu imamo jedan skoro kompletno ispunjen dan.
Proslo je dva sata, komp je par puta zabagovao, stisnuli ste koji lajk i bacili koji koment, odgovorili na pokoji rikvest. Fejs vas je vec smorio,ulazite na you tube da odslusate koju pesmu ne bi li vam skrenula misli sa toga koliko ima da se uci ili sa nekog drugog aktuelnog problema. Naravno chat ostaje ukljucen u slucaju da onaj „neko“ ili „neka“ avaj, pomisli na nas. Dosada. Nista. Log out.Sada cemo malo da gledamo tv. Da vidimo sta kazu zgodne pevacice sa roze televizije?Uf, ala je macka ova Brena, ma o Stoji i da vam ne pricam.Kada i to postane smor prelazimo na TV Turn off, mozak shut down.
I sta nam ostaje da zakljucimo? Ljudima je lepse da sede kao bolesnici ispred kompijutera i da se smeju i kikocu limenim kutijama, da grade lazne slike o sebi, jer im je previse bolno da budu oni sami.Izgleda da smo se svi sveli na brojke, doslo mi je danas da pomislim. A znate sta je najtuznije od svega: „Sto cu ja koja ovo pisem , ovaj tekst verovatno podeliti na faceu ocekujuci koji lajk i koment.Do roze televizije jos nisam stigla,valjda“:((
Zakljucak:Mora se ziveti u skladu sa savremenim svetom, ali ne zaboravite da prijatelja pozovete u setnju na iskren razgovor, makar ponekad,da ne zaboravite kako se to radi.Ume i to da bude lepo:))
Cetujemo se





